PRVE ŽRTVE OPSADE SARAJEVA: KENAN DEMIROVIĆ

U ime historijske istine, bitno je podsjetiti se da su Kenan Demirović i Ramo Biber, zaboravljene prve žrtve sarajevske opsade. Najbezbolniji povod za generalnu probu velikorsrpskog obračuna s Bosnom bio je referendum o nezavisnosti BiH, 29.februara i 1.marta 1992.godine. Tražio se samo povod. Iscenirana kolona srpskih svatova je prošla sa razvijenim srpskim zastavama, pucajući iz vozila i puštajući glasno četničke pjesme kroz Stari Grad, naseljen muslimanskim stanovništvom i onda se zaustavila ispred Stare pravoslavne crkve na Baščaršiji, nastavljajući sa istim ritualom. Nakon kraćeg verbalnog prepucavanja sa mladićima iz okolnih kafića, došlo je do tuče, usljed čega je iz pištolja ubijen Nikola Gardović. U svom intervjuu Risti Đogi u emisiji „Moj gost, njegova istina“, na TV Srna 1994.godine, Jovan Joja Tintor, savjetnik Radovana Karadžića je izjavio „kako je često znao režirati kolonu svatova, kad bi htjeli obaviti neki značajan zadatak, tako da su jednom, početkom 1992.godine, kroz cijelo Sarajevo u okićenoj koloni svatova od 32 vozila, provukli velike količine naoružanja sa Pala do Vogošće, a ulogu mlade je odglumila njegova sekretarica Branka.“ U noći s prvog na drugi mart, teroristi Srpske demokratske stranke, barikadama su blokirali Sarajevo. Na barikade su prvi izašli kriminalci sa Grbavice, Vraca i Pofalića. Oči su im plamtile kroz otvore na crnim skijaškim maskama, a čarape su im bile zategnute preko spljoštenih lica. Naoružani Srbi su izgledali kao na brzinu i slučajno sklepana vojska, ali su njihove barikade podizane sa apsolutnom vojničkom preciznošću. Bila je to javna demonstracija sile kojom je prestavljeno da srpski teroristi kao civili nelegalno posjeduju automatsko oružje i da u svako doba mogu ući u bilo koju zgradu i njene građane uzeti za taoce, da mogu krenuti u oružane napade i zločine. Dan nakon referenduma, u ponedjeljak 02.marta 1992.godine u poslijepodnevnim satima, na Kobiljoj Glavi kod muslimanskog mezarja Orlić, ubijen je osamnaestogodišnji Kenan Demirović, student prve godine Mašinskog fakulteta u Sarajevu, kad je pošao da obiđe mezar svog djeda. Ubice su se privukle bošnjačkim kućama, maskirali u obližnju šumu i čekale povratak Kenana Demirovića i njegovog amidžića Atifa sa mezarja. Ubice su zločin izvršile iz automatskog naoružanja, na bošnjačkom imanju na svega 100 metara od bošnjačkih kuća. Otvoreno se sumnjalo da su Kenanove ubice bili Željko Vladušić, srpski dobrovoljac iz obližnjeg sela Grahovište, koji se prije toga vratio sa ratišta iz Vukovara, te izvjesni Pajdaković, šura Joje Tintora. Ubice nikada nisu uhvaćene jer policajcima iz policijske stanice Vogošća, koje su psi tragači doveli do kuće Pere Pajdakovića, po Tintorovoj naredbi nije dozvoljeno da izvrše uviđaj. Nekako u isto vrijeme, kad su Tintorovi zločinci ubili Kenana, na Trebeviću su četnici ubili još jednu nedužnu žrtvu- tridesetdvogodišnjeg Ramu Bibera. Na Ramino radno mjesto 2.marta 1992.godine, dolaze četnici i počinju sa provokacijama. Ramo bježi kroz prozor, ali ga četnici ranjavaju s leđa. Iako ranjen, pruža otpor iz službenog pištolja. Zločinci ga sustižu i ranjenog ubijaju na Trebeviću. Interesantno je napomenuti da su inspektori koji su bili na uviđaju u obližnjoj šumi, čuli razgovor ubica koji su govorili ekavicom. To potvrđuje da su već tada vojnici iz Srbije bili na Trebeviću. Dva dana nakon ovih ubistava, zakopani su prvi mezarevi sarajevske opsade, a na bašlucima je pisalo Kenan Demirović (1974-1992) i Ramo Biber (1950-1992).