ALIJA ISAKOVIĆ BOŠNJACIMA na 1.BOŠNJAČKOM SABORU 27.9.1993

Alija Isaković je bio jedan od uvodničara na Prvom bošnjačkom saboru, jednom od najznačajnijih događaja u savremenoj političkoj historiji Bošnjaka, održanom u opkoljenom Sarajevu, 27. i 28. septembra 1993. godine. Ono što je tom prilikom kazao ocijenjeno je u bošnjačkim krugovima kao jedan od najnadahnutijih govora o Bosni i Hercegovini, posebno o Bošnjacima i njihovoj sudbini na Balkanu. Govor, „koji zaslužuje da ga se Bošnjaci, s vremena na vrijeme, prisjete i ne prepuste zaboravu ideje i dijagnoze Alije Isakovića“, počeo je Isakovićevim isticanjem da je Sabor odgovoran čin. Prisutnima se obratio sa „dragi bošnjački, muslimanski narode, ne osjećam potrebu da sebi ili vama objašnjavam naše tradicionalno ime Bošnjak, ime našeg jezika bosanskog i ime naše zemlje Bosne i Hercegovine. Ja ga samo promoviram kao prirodno pravo na tradiciju...“

Odgovornost i posljedice

Slijedilo je obrazloženje odgovornosti i posljedica:

"Ovaj čin u kojem stojim pred vama, imenovat ću samo odgovornim. Mi nismo u prilici da biramo između dva dobra, nego između tri zla. Ova odgovornost podrazumijeva dalekosežne posljedice i one posljedice koje mogu biti neposredne. Mi smo u ratu. Ovdje je, u ovom trenutku, s obzirom na okolnosti, moguća svijest i savjest našega naroda. Svako od nas sada je i nešto više od onoga što je sam sa sobom. Nerazdvojni u onom što jesmo, bilo svojom voljom, bilo historijskom neminovnošću koja je pala u dio ovoj generaciji... Ovdje smo kao na Sudnjem danu, s razlikom što račun polažemo sebi i onima koji će nas naslijediti - ujedinjeni surovim povijesnim prelamanjem; ovdje smo izjednačeni, bez regionalnih i stranačkih podjela, bez bilo kakve surevnjivosti i suparničkih nakana, svedeni pod jedan i jedinstven imenitelj onim načinom kako smo se rađali i kako smo umirali.

... Mi nismo "tijesni", kako naš narod voli reći, ali je očigledno da Srbi i Hrvati žele da nas pouče kakvi treba da budemo. Neke od tih pouka moramo usvojiti da bismo bili razumljivi. Protubosanske, protubošnjačke, protumuslimanske najezde, slijeva i zdesna, mržnjom sumnjiče ovu našu duhovnu čistotu i krvavim tragom potiru sve što smo svojim stopama dotakli i duhom opredmetili. Jer, mi nismo nikakav nebeski narod već zemaljski, ovozemaljski. Ove zemlje..."

Tako je kazivao Isaković na Saboru, konstatirajući:

"Sad smo ovdje gdje smo i tamo gdje nismo. Sa žrtvama, svježim nišanima, zgarištima, porušenim spomenicima, spaljenim bibliotekama, silovanim majkama i sestrama, s boli. Ovo zlo nećemo nikada zaboraviti. Ovo zlo prema našem narodu i našoj zemlji tako je oblikovano i tako ekspresivno da će se njime baviti ova civilizacija kao zastrašujućim uzrokom čija naučna i umjetnička obrada može donijeti Čovječanstvu onoliko iskustvene koristi koliko je nama donijela štete".